Prije ulaska na našu web stranicu - pročitaj…

….reci nam: što je, po tebi, poanta ove priče?

Jednom davno negdje iza horizonta živio je jedan čovjek.

Imao je samo jednu želju. Naučiti kako utjecati na ljude.

Želio je to s najboljim namjerama.

Želio je ljudima objasniti kako da budu sretni, kako se riješiti problema, kako se suočiti s izazovima.

Međutim, što se više trudio i razgovarao s ljudima, to je bio frustriraniji. Ljudi kojima je želio pomoći nisu ga slušali.

Nisu činili ono što im je savjetovao.

Nakon jednog takvog razgovora, ljut i ne znajući što dalje, krenuo je besciljno hodati.

Hodao je tako satima sve dok ga njegov nasumični put nije odveo visoko na obližnju planinu.

Umorivši se, on sjedne na deblo pokraj staze.

Nakon nekog vremena, putem naiđe stara žena. Ona zastane i pogleda čovjeka koji je zamišljeno gledao u daljinu.

"Dobar dan, dobri čovječe", reče stara žena. Ovaj - kao da se budi iz sna - odgovori: "Dobar dan, bako..."

Žena ga zaintrigirano promotri nekoliko trenutaka te reče: "Činiš se jako zauzet svojim mislima".

Čovjek reče pomalo očajno: "Tako je. Sjedim ovdje već dugo i nakon dugog hoda. Ne znam ni sam zašto sam ovdje došao i kamo ću dalje poći...".

Stara žena zašuti - kao da razmišlja o onom što čovjek maločas reče, pa ponovi: "Ne znaš kako si došao ovdje i kamo ćeš poći...".

"Ma znam ja kako sam došao ovdje. Krenuo sam prvom stazom i razmišljao i razmišljao pa tako zaboravio i na vrijeme i na put. Bako, ti si se nagledala života i prikupila mudrosti. Reci mi: zašto ljudi ne prihvaćaju pomoć kad im pomoć nudiš i vidiš da im pomoć treba?".

Žena ga upita radoznalo: "Što znači da ne vide da im treba pomoć?"

Sugovornik se na to pitanje uzruja: "Pa to znači da im sve lijepo objasnim, ukažem im na to što očito vidim, argumentiram zašto to što rade ili ne rade nije dobro, objasnim im korak po korak što i kako moraju napraviti da im bude bolje, a na kraju im još objasnim kako će im izgledati život ako prihvate moju pomoć i savjet. A, oni...?

Ništa! Samo nastave po svom! Ne razumijem, jednostavno ne razumijem kako ljudi mogu biti tako tvrdoglavi.."

Kao da mu njegov očaj nije bio dovoljan, čovjek primijeti da se staroj ženi pojavi osmijeh na izboranom licu.

"Što ti je smiješno u mojoj muci!?!"

"Ovo zadnje što si rekao podsjetilo me na mog oca", reče stara žena ne skidajući osmijeh s lica pa nastavi: "Jednom davno pokušavao je navesti ovce da izađu iz obora, a one to nisu htjele - bog zna zašto. A otac je samo želio očistiti obor da im bude ljepše. I on se tada okrene meni koja sam zabavljeno sjedila na ogradi i ljutito mi kaže: "Ne razumijem ih, vrag im sreću odnio, kako znaju biti tako tvrdoglave ove ovce".

A ja mu tada, onako dječje, veselo i iskreno odgovorim: "Tata, ja mislim da svi ljudi, pa i ovce, moraju imati vlastiti razlog da naprave nešto što im netko drugi predlaže. Joj, kako se samo još više naljutio, frknuo u zrak i nastavio trčati za ovcama".

Ovaj put, čovjek, iznenađen bakinom pričom, zašuti - kao da razmišlja o njenom ocu, ovcama, razlozima i prijedlozima.

Šutnja ne potraje dugo i on odgovori prkosno ženi: "Nisu ljudi i ovce isto!".

Tvoj komentar je uspješno poslan!